Na tamno plavoj perforiranoj fasadi osnovne škole na Vrbanima apliciran je repetirajući rašireni raster ornamenata, čija doslovna vizualna poruka naglašava što se u toj školi radi: uči se i vježba se. Ilustracije su jasne: knjiga za znanje, a lopta za sport.
Ornament rastvorene knjige sitotiskom je apliciran na pročelja zgrade same škole, a nogometne lopte na fasadu konstruktivno i funkcionalno dilatirane, ali formalno joj pripadajuće zgrade dvorane. Naizgled doslovni piktogrami u današnje su doba i izvan obveznih navika školskih programa u suštini postali predmeti koje sve manje vezujemo za djetinjstvo. Našoj djeci opipljive knjige i trodimenzionalne kožne lopte sve intenzivnije zamjenjuju neke njihove ispikselizirane varijacije, (ne)maštovite kompjutorske alternative i interaktivni ekrani koji te lopte i knjige simuliraju.
Zato je važno da spomenuto kodirano znakovlje, izgubljeno u limenoj fasadi škole na Vrbanima arhitekta Davora Matekovića, ponosno stoji kao gotovo arhaični označitelj koji podcrtava svrhu, važnost i vrijednost primarnog obrazovanja.
Osnovna škola Alojzija Stepinca na Vrbanima prva je susjeda jednako friškog vrtića istog arhitekta. Kontekstualna priča škole nastavlja se na iste prostorne datosti okoliša vrtića. Izgradnja ovih dviju edukacijskih ustanova realizira se usred relativno zahvalnog okruženja – arhitektonski manje vrijednog, ali urbanistički promišljenog i razumnog prostora.
Školu i vrtić, koji niču na rubovima longitudinalne parcele razvučene od zapada k istoku, dijeli prostrani trg (ignorantski opremljen banalnom i beskarakternom kataloškom urbanom opremom, van jurisdikcije autora škole i vrtića). No, njegova dimenzija, na koju se do vrtića nastavlja nepopločena livada (navodna lokacija buduće crkve), stvara idealan pretprostor škole, implicirajući svoju važnost kao nukleus naselja.
Stoga je bilo očekivano, premda u logičnoj dispoziciji netipično, da se glavni ulaz u zgradu već natječajno pozicionira na sam trg, na zapad, odnosno kraću stranu parcele, ograničavajući tako tlocrtnu raspodjelu koju logika gradi od ulaza i komunikacija. Tu otežavajuću okolnost tlocrtnog plana projektanti su pretvorili u iskoristivu prednost. Sam trg tretiran je kao dominantna odrednica za nastanak realizirane tlocrtne dispozicije koja se razvija od značajnog aduta škole – ulaznog prostora, koji gradacijom prerasta u nešto znatno više.
Škola, točnije njezina živahna sredina, danas ima konstantnu vizualnu vezu s javnim prostorom trga te je u svako doba dana utroba škole prema njemu otvorena. Za ovakve ustanove uspostavlja se rjeđe uobičajen efekt vizualne interakcije, dijaloga s okolinom i hrabrog otkrivanja školske unutrašnjosti kvartovskim pogledima. Slijedeći ovaj koncept ulazni se hol pretvara u prošireni ulaz, glavnu i pohvalno predimenzioniranu komunikaciju, u voluminozni pvn. Ulazni hol postaje dominantan prostor, visinski protegnut kroz sve etaže koji rubno tangira i dijagonalno presijeca sve moguće školske komunikacije. Ulazni hol gradacijom postaje komunikacijski lijevak koji u prizemlju određuje izdužena rampa (koja postiže efekt tribina u funkciji iskoristivosti pvn-a), a čitav interijer hola doziran toplim žutim, narančastim i pink koloritom, razigran dinamičnim komunikacijskim potezima te špikovan izduženim valjkastim lampama; prema van pulsira kao izuzetan vizualni atraktor, interakcijski sukus škole.
Tim vidljivim interijerom škole dominiraju obojani poprečni komunikacijski stubišni putevi koji skraćuju putanje kretanja po galerijama, odnosno premještanja učenika razredne nastave, pružajući impresivne dijagonalne vizualne interakcije s gotovo svim kutovima interijera hola, dok je duža kontinuirana neprekidna komunikacija postignuta rampom razvijenom uokolo centralnog prostora.
Sami razredi namjerno su izmaknuti, uvučeni od svih ovih komunikacija, postižući tako potrebnu izoliranost mjesta za učenje i koncentraciju. Projektantske odluke svjetlosnog podizanja središnjeg dijela, osim dominantno providne fasade prema trgu, postignute su ostakljenim usjecima u fasadi iz kojih pogledi sežu do jezera Jarun te zenitalnim osvjetljenjem.
Nijansirane fotografije, a i direktan posjet školi u predvečerje, mogu biti varljive po pitanju percepcije boje fasade same zgrade, koja na prvu loptu djeluje kao moćno, crno, novo arhitektonsko zdanje u kvartu, daljnji rođak Dartha Vadera. Ali, škola na Vrbanima nije crna kuća; odjevena je u modre aluminijske ploče perforiranog lima. Taj promišljen i formalno suzdržan modri arhitektonski ansambl, stilski dorađen te prema vani odlučno monokromatski obojen, odgovor je na hektični kolorit, šarenilo i nesklad okruženja fasada stambenih zgrada između kojih je jukstapozicioniran. Veliki, tamni, suvremeni mehanizam za znanje i odrastanje glasno umiruje to okolno šarenilo, prema vani je odmjeren i strog, dominira okruženjem točno onoliko koliko bi jedna edukacijska ustanova trebala, a koloristički oživljava i interaktivno progovara tek iz interijera.
Za razliku od brojnih škola koje se introvertirano kriju od kvarta kojem pripadaju, škola na Vrbanima svjesno odabire put potencirane interaktivnosti s pravom nametnute kvartovske važnosti. Ona tangira široki trg koji spaja dvije zone naselja, generira fluktuaciju i postaje neizbježan svjetionik znanja usred tog kvartovskog pješačkog polja. Odašiljući informaciju i popularizirajući edukaciju, vjerno ilustrira svrhovitost projektiranja edukacijskih ustanova.
Ako su dječja igrališta protetika društva, kako odrješito ističe legendarni arhiguru Herman Hertzberger, onda projektiranje osnovnih škola možemo gledati kao poželjnu protetiku arhitektonske struke, protetiku vremena u kojem živimo.
U doba kada djeci svjesno, prostorno i sigurnosno striktno definiramo prostor kojim se mogu/smiju kretati (konstantno ga smanjujući), onaj uvijek ograničavajući (ali precizno određen) standard kvadrature po djetetu pri projektiranju edukacijskih ustanova postaje primamljiv i spasonosan te osigurava da u obrazovnom sustavu i arhitekturi škola djeca još uvijek dobivaju obilje kvadrata, prostorni luksuz, koji se u preostalom javnom prostoru, ogradom definiranim parkićima, kavezima za igru, igralištima i privatiziranim igraonicama, minimalizira i gubi.
Repeticijom knjige i lopte autori škole na Vrbanima stanovnicima kvarta i slučajnim prolaznicima jasno su poručili što ova zgrada nudi. Znanje i igru. Znati se zaigrati i zaigrati naselje arhitekturom postala je projektantska odrednica arhitekata škole koji ponavljanjem, majkom onog istog znanja, utvrđuju da kao arhitekti smijemo biti zaigrani i (po)služiti djeci kao njihovi pokretači prostora, igre i razvoja.